Nemože čovjek a da se ne osvrne na surovu nam današnjicu.Život je satkan od patnje i bola uz male trenutke sreće gdje samo malobrojni mogu da pobjegnu iz ove stvarnosti u neki svoj svijet mašte da kažu :“Ma boli me briga za sve.“.Puno sam puta rekla ali opet pogađaju me stvari oko mene.
I tako idem ti ja danas gradom i uz svu onu gužvu i strku ,glavnom ulicom na kraju malog mosta vidim ženu oborene glave,prekrštenih ruku,kao kod većine prosijaka po svim drugim gradovima.Podiže glavu i na trenutak nam se susretoše pogledi ,i u tom trenutku joj na licu vidjeh sram i onako potišteno sagnu glavu.Sve se odigralo u sekundama ali nisam dozvolila da na licu primjeti neugodnost ma kako se ja osjećala.Poznajem ženu,brižna majka ,nekada puna ponosa ,uvijek nasmijana lica,pozitivna stava ,ali i nepremostivim preprekama i nedaćama u životu. I tek sad shvatam koliko je jaka ,koliko treba snage da savladaš onaj osjećaj ponosa .
Ali u ovom svijetu gdje se svako zabrinuo o sebi,iskreno da krenem od sebe,ljudi više nevide ono ljudsko u ljudima.Beskrupulozan svijet oko nas tjera nas da zaboravimo na suosjećajnost,brižnost,ljubav,ponos,…,sve ono što nas čini ljudima.Malo nas je ostalo da primjećujemo takve stvari uglavnom ih čitamo na netu.Pa eto obratimo pažnju koji put i na svijet oko nas jer životne drame se odigravaju oko nas a ne samo tamo negde.