Jesen,tmurna, kišovita ,vrijeme kada se opet vraćamo onom ustaljenom rasporedu posao- kuća.Već počinje da me hvata jeza ,vrijeme godišnjih odmora je već prošlo ,more ,plaža već je davno iza nas a stiže vrijeme kišnih mantila ,toplije odjeće i kišobrana.Kažu da je jesen idealno vrijeme za duge šetnje i uživanje kroz išarane šume jesenjim bojama ,staze pune opalog lišća ,poneki cvijet što kasni s cvjetanjem ali za mene opet nekako monotono ,premirno .Mene još uvijek me drži onaj ljetni osjećaj nekako mi se neda vratiti u ovu realnost.Ali kao i uvijek pokrenem se pa za poslom ljetna odjeća tamo negde u dnu ormara ,priprema za novu školsku godinu,malo zimnice .Kako god izgledala jesen ima i lijepih trenutaka.Oduvijek sam voljela miris pečenih kestena koji se širi našom Krajinom i prelijepe obale jedine nam Une kao iz bajke prelijepih boja.Užurbano prikupljanje plodova cjelogodišnjeg rada ,što oslikava pravu vrijednost ljudi moga kraja.Volim jesen jer nakon ljetnih ludovanja i vrućina dolazi i taj mirni period i vjerujete potreban mi je da napunim baterije,ojačam organizam ,pripremim se za zimu ,zimske radosti i nadolazeće praznike.

Nemože čovjek a da se ne osvrne na surovu nam današnjicu.Život je satkan od patnje i bola uz male trenutke sreće gdje samo malobrojni mogu da pobjegnu iz ove stvarnosti u neki svoj svijet mašte da kažu :“Ma boli me briga za sve.“.Puno sam puta rekla ali opet pogađaju me stvari oko mene.
I tako idem ti ja danas gradom i uz svu onu gužvu i strku ,glavnom ulicom na kraju malog mosta vidim ženu oborene glave,prekrštenih ruku,kao kod većine prosijaka po svim drugim gradovima.Podiže glavu i na trenutak nam se susretoše pogledi ,i u tom trenutku joj na licu vidjeh sram i onako potišteno sagnu glavu.Sve se odigralo u sekundama ali nisam dozvolila da na licu primjeti neugodnost ma kako se ja osjećala.Poznajem ženu,brižna majka ,nekada puna ponosa ,uvijek nasmijana lica,pozitivna stava ,ali i nepremostivim preprekama i nedaćama u životu. I tek sad shvatam koliko je jaka ,koliko treba snage da savladaš onaj osjećaj ponosa .
Ali u ovom svijetu gdje se svako zabrinuo o sebi,iskreno da krenem od sebe,ljudi više nevide ono ljudsko u ljudima.Beskrupulozan svijet oko nas tjera nas da zaboravimo na suosjećajnost,brižnost,ljubav,ponos,…,sve ono što nas čini ljudima.Malo nas je ostalo da primjećujemo takve stvari uglavnom ih čitamo na netu.Pa eto obratimo pažnju koji put i na svijet oko nas jer životne drame se odigravaju oko nas a ne samo tamo negde.

Često pomislim na prošlo vreme i pitam se kako znati kad je kraj,kad treba stati ,zaboraviti,krenuti dalje.Vjerujem da se velika većina može naći u ovom ,svi smo doživili neki pad i ponovno buđenje.
Kako dalje ?-pitanje je koje nas prvo muči .Pokušati skrenuti misli poslom ,društvom,aktivnijem životom ili ono povlačenje u sebe i čekati da prestane da boli.Svako vjerovatno ima svoju viziju i vjerovatno i pali ali kod svih ne djeluje isto.U danjašnje vrijeme mnoge stvari su postale normala ,haj kaže:nisi ni prva ni zadnja kome se to desilo.,ljudi su sve više bez karaktera kako bi naš narod rekao Bez obraza.,moral na najnižoj razini pa kako normalan čovjek da nastavi dalje.
Pare ,poslovi,moć upravljanja drugima sve se svodi na kontrolu,pa dokle ljudi ?
Jedino što ostaje po mom mišljenju su pravi prijatelji ali pravi ,koji su uz tebe i kad je loše i kad treba ustati.Borba se u stvari prvo treba dobiti u sebi ,pobijediti ono svoje ja da bi čovjek rekao dosta je ,krećem iz početka pa kako bude,a uz prijatelje sve je lakše.A kad je stvarno kraj vjerovatno ćemo s vremenom shvatiti ,jer vrijeme će donijeti odgovor .

Kazu pocetak je najtezi,al tek sad iz licnog iskustva sam to spoznala.Vec duze vrijeme pratim desavanja na sajtu i konacno sam odlucila da se prikljucim.:)
Veoma je loše napisati bilo šta,treba odrediti tematiku itd, ali ja još uvijek nisam određena. S toga ja sam pocela ovako i tokom naseg druzenja cemo se bolje upoznati.Jako sam kriticna osoba ali je i prihvatam.Mislim da je najbitnije dobro se zabaviti,druziti te razmjeniti iskustva ……